Kako javlja današnji tisak, na WikiLeaksu je izašla poruka američkog veleposlanika u Zagrebu iz veljače 2010. U toj poruci on prepričava svoj razgovor s državnim odvjetnikom Bajićem, a jedna od tema je bila i Podravka.
Tekst dijela poruke:
(C) Bajic has said privately that Podravka could be Croatia’s Enron, a game-changing case in the GoC’s efforts to tackle corruption, particularly if he can obtain sufficient evidence that Polancec intentionally undersold XXXXXXXXXXXX. Cooperation with Hungarian prosecutors continues to improve. Bajic said he was very impressed with the evidence and analysis the Hungarians provided on the XXXXXXXXXXXX connection.
S zadovoljstvom sam primjetio da je državni odvjetnik opisujući veleposlaniku aferu Spice koristio termin "Hrvatski Enron", a kako sam ja na ovim stranicama opisao istu aferu u listopadu 2009. Još nam ostaje vidjeti hoće li ovaj slučaj rezultuirati istim strukturnim pomacima kao svojedobno i Enron. Moglo bi se pokazati da neki i od velikih međunarodnih igrača nisu baš bili sasvim nevini u ovom slučaju (kao što nisu bili ni kod Enrona).
Inače, gornji citat je primjer filtriranja poruka prije nego što su postale dostupne na internoj mreži američke Vlade a potom i na WikiLeaksu (primjetite XXXXXXX u tekstu, to se možda odnosi na neku osobu ali i na neku institciju/kompaniju - bilo bi zanimljivo saznati o kome se radi). O ovome sam pisao u prethodnom tekstu o WikiLeaksu.
Također, nisam siguran da će link na jednu od replikacija WikiLeaksa koji navodim u uvodu biti živ u trenutku kada budete ovo čitali, no vjerujem da ćete pronaći ovaj "telegram" na drugim stranicama.
9.12.10
WikiLeaks - pogled sa stajališta informacijske sigurnosti
WikiLeaks nam ovih dana curi iz svih medija, znamo mnoge pikanterije američke diplomacije, zabavljaju nas reakcije lokalnih političara širom svijeta, a doznali smo podosta i o seksualnom životu Juliana Assangea. No, nisam našao previše informacija o jednoj važnoj temi koja će zanimati mnoge od vas: kako se moglo desiti da jedna velika informatička sila kao što je američka administracija napravi takav propust? Je li WikiLeaks uzrokovan banalnom nesmotrenošću informatičara ili pak sofisticiranom akcijom insidera?
Nisam naravno imao priliku upoznati informatičke sustave američke vlade, no iz različitih je izvora moguće rekonstruirati uzroke i tijek najznačajnije krađe podataka do sada.
Kako se desilo da ogromna količina povjerljivih podataka bude izložena i da nitko ne otkrije kontinuiranu krađu ovih podataka? Korijeni ovog slučaja su vezani za događaje 11. rujna 2001. Naime, američka je vlada nakon terorističkih napada bila izložena kritici zbog nefikasnog rada obavještajne zajednice. Navodno, postojale su određene "sirove" informacije koje su ukazivale na moguće napade na ciljeve u Sjedinjenim Državama, no nisu bile dostupne analitičarima koji bi ih mogli protumačiti na pravi način. Da bi u budućnosti spriječili nastanak takvog informativnog vakuma, američka je vlada odlučila povezati brojne državne agencije - osobito Pentagon i State Department, a informacije koje one prikupljaju učiniti međusobno dostupnima.
U godinema koje su slijedile, SIPRnet - državna varijanta Internet mreže, no izolirana od javne mreže i znatno sigurnija, povezala je različite agencije američke vlade, vojske i obavještajne zajednice. Ovaj svojevrstan "crowdsourcing" projekt, bio je motiviran željom da se što bolje iskoristi potencijal informacija koje dostavlja brojna diplomatska, vojna i obavještajna mreža širom svijeta. No, kao i svaki inovativan informatički projekt, tako je i ovaj, pored potencijalnih doprinosa, nosio i rizike. Glavni rizik, u ovom slučaju, vezan je za problem dosljedne kontrole pristupa materijalima koji se nalaze na mreži. Na SIPRnet mreži bili su dostupni materijali klasificirani oznakom SECRET (materijali s oznakom TOP SECRET nalaze se na drugoj, odvojenoj i posebno štićenoj mreži), a pristup materijalima imaju vladini službenici ili pripadnici vojske koji su prošli odgovarajuću provjeru ("clearance"). Svi vi koji ste se susreli s problematikom klasifikacije i kontrole pristupa nestrukturiranim podacima (dokumenti, tekstualne datoteke...) znate da je gotovo nemoguće napraviti striktnu kontrolu prava pristupa na razini dokumena: to u pravilu unosi značajan dodatni napor i nove troškove, ali ograničava dostupnost i iskoristivost dokumenata. Primjena principa "need-to-know" - dakle da pojedinom korisniku bude omogućen pristup samo do onih informacija koje su neophodne za njegov posao, gotovo je nemoguća misija. Široka dostupnost i labava kontrola pristupa bili su, dakle, preduvjet uspjeha projekta američke vlade, a sigurnost podataka temeljila se na povjerenju koje je dodjeljeno korisnicima.
Bilo je, naravno, pitanje vremena kada će podaci procuriti.
Wikileaks je sredinom godine objavio brojne povjerljive dokumente vezane za rat u Iraku i Afganistanu. Dokumente je, prema vlastitom priznanju - pogledajte odličan tekst iz Wired-a, prikupio i proslijedio WikiLeaks-u pripadnik američke vojske, 22-godišnji obavještajni analitičar Bradley Manning. Prije nekoliko tjedana, WikiLeaks je objavio i povjerljive poruke američkih diplomata, smatra se da je i ovu skupinu dokumenata prikupio Manning, iako se on u ovom slučaju nije istrčao s priznanjem a WiliLeaks naravno nije otkrio izvor informacija..
Povjerljivi podaci o ratu u Iraku i Afganistanu i diplomatske poruke su smještene u bazama podataka na različitim serverima SIPRneta. Mannning je imao pristup na oba sustava, a podataka nije nedostajalo. Gotovo da nisu prethodno filtrirani. Istina, treba reći da su dokumenti koji su išli prema vrhu američke vlasti i vojnom vrhu bili klasificirani kao TOP SECRET i nisu bili na ovim sustavima, niti su dostupni putem SIPRnet-a (zato su neki i lagano razočarani što su kroz WikiLeaks procurile tek sitnije ribe). Ipak, Manning je i bez najpovjerljivijih podataka imao dosta materijala, a dokumenti o ratu u Iraku su bili osobito šokantni. Treba primjetiti da većina podataka kojima je mogao pristupiti, Manningu nisu nimalo trebali u svakodnevnom poslu, no to je posljedica nemogućnosti dosljedne primjene principa "need-to-know".
Manning je, prema vlastitoj izjavi, podatke je kopirao na CD-RW diskove, a potom na drugom mjestu prenosio podatke na USB memorije. Treba reći da sigurnosna pravila američke vojske nalažu veoma strogu primjenu mjera fizičke zaštite pa se postavlja pitanje kako je Manning mogao unijeti CD u zaštićeni radni prostor gdje se nalazilo računalo s pristupom SIPRnet-u. Odgovor je jednostavan - Manning je bio na službi u Iraku gdje je i izvukao podatke. Smatra se da se mjere informatičke zaštite na lokacijama izvan stalnih vojnih baza u SAD-u i svijetu ne provode dosljedno i striktno. Tako je, izgleda, bilo i u stožeru u Iraku gdje je radio Manning, koji nije imao problema oko unosa medija u štićeni prostor. Kako i sam kaže, bio je iznenađen niskom razinom mjera informacijske sigurnosti i činjenicom da nitko nije uočio krađu podataka. Smtram velikim propustom i činjenicu da je računalo s kojeg je Manning pristupio SIPRnet-u, a koje je trebalo biti konfigurirano prema veoma strogim i ograničavajućim pravilima, imalo CD pisač.
Iz ovog slučaja možemo prepoznati tri glavna momenta koji se obično ponavljaju u slučajevima insiderskih prijetnji.
Prvo, ne samo da situacija čini lopova nego i okolina može djelovati kao značajan katalizatorski moment za insiderske prijetnje. Osobito u vojsci, gdje stresne situacije u kojima se mogu naći vojnici na službi ili zadacima izvan matične zemlje, djeluju kao poticaj za akcije koje je manifestirao Manning.
Drugo, vi možete kontrolirati pristup resursima informacijskog sustava ali ne možete kontrolirati trošenje povjerenja koje ste dodjeliti svom korisniku.
I treće: mjere fizičke kontrole su često najjača mjera zaštite od insiderskih prijetnji.
Nisam naravno imao priliku upoznati informatičke sustave američke vlade, no iz različitih je izvora moguće rekonstruirati uzroke i tijek najznačajnije krađe podataka do sada.
Kako se desilo da ogromna količina povjerljivih podataka bude izložena i da nitko ne otkrije kontinuiranu krađu ovih podataka? Korijeni ovog slučaja su vezani za događaje 11. rujna 2001. Naime, američka je vlada nakon terorističkih napada bila izložena kritici zbog nefikasnog rada obavještajne zajednice. Navodno, postojale su određene "sirove" informacije koje su ukazivale na moguće napade na ciljeve u Sjedinjenim Državama, no nisu bile dostupne analitičarima koji bi ih mogli protumačiti na pravi način. Da bi u budućnosti spriječili nastanak takvog informativnog vakuma, američka je vlada odlučila povezati brojne državne agencije - osobito Pentagon i State Department, a informacije koje one prikupljaju učiniti međusobno dostupnima.
U godinema koje su slijedile, SIPRnet - državna varijanta Internet mreže, no izolirana od javne mreže i znatno sigurnija, povezala je različite agencije američke vlade, vojske i obavještajne zajednice. Ovaj svojevrstan "crowdsourcing" projekt, bio je motiviran željom da se što bolje iskoristi potencijal informacija koje dostavlja brojna diplomatska, vojna i obavještajna mreža širom svijeta. No, kao i svaki inovativan informatički projekt, tako je i ovaj, pored potencijalnih doprinosa, nosio i rizike. Glavni rizik, u ovom slučaju, vezan je za problem dosljedne kontrole pristupa materijalima koji se nalaze na mreži. Na SIPRnet mreži bili su dostupni materijali klasificirani oznakom SECRET (materijali s oznakom TOP SECRET nalaze se na drugoj, odvojenoj i posebno štićenoj mreži), a pristup materijalima imaju vladini službenici ili pripadnici vojske koji su prošli odgovarajuću provjeru ("clearance"). Svi vi koji ste se susreli s problematikom klasifikacije i kontrole pristupa nestrukturiranim podacima (dokumenti, tekstualne datoteke...) znate da je gotovo nemoguće napraviti striktnu kontrolu prava pristupa na razini dokumena: to u pravilu unosi značajan dodatni napor i nove troškove, ali ograničava dostupnost i iskoristivost dokumenata. Primjena principa "need-to-know" - dakle da pojedinom korisniku bude omogućen pristup samo do onih informacija koje su neophodne za njegov posao, gotovo je nemoguća misija. Široka dostupnost i labava kontrola pristupa bili su, dakle, preduvjet uspjeha projekta američke vlade, a sigurnost podataka temeljila se na povjerenju koje je dodjeljeno korisnicima.
Bilo je, naravno, pitanje vremena kada će podaci procuriti.
Wikileaks je sredinom godine objavio brojne povjerljive dokumente vezane za rat u Iraku i Afganistanu. Dokumente je, prema vlastitom priznanju - pogledajte odličan tekst iz Wired-a, prikupio i proslijedio WikiLeaks-u pripadnik američke vojske, 22-godišnji obavještajni analitičar Bradley Manning. Prije nekoliko tjedana, WikiLeaks je objavio i povjerljive poruke američkih diplomata, smatra se da je i ovu skupinu dokumenata prikupio Manning, iako se on u ovom slučaju nije istrčao s priznanjem a WiliLeaks naravno nije otkrio izvor informacija..
Povjerljivi podaci o ratu u Iraku i Afganistanu i diplomatske poruke su smještene u bazama podataka na različitim serverima SIPRneta. Mannning je imao pristup na oba sustava, a podataka nije nedostajalo. Gotovo da nisu prethodno filtrirani. Istina, treba reći da su dokumenti koji su išli prema vrhu američke vlasti i vojnom vrhu bili klasificirani kao TOP SECRET i nisu bili na ovim sustavima, niti su dostupni putem SIPRnet-a (zato su neki i lagano razočarani što su kroz WikiLeaks procurile tek sitnije ribe). Ipak, Manning je i bez najpovjerljivijih podataka imao dosta materijala, a dokumenti o ratu u Iraku su bili osobito šokantni. Treba primjetiti da većina podataka kojima je mogao pristupiti, Manningu nisu nimalo trebali u svakodnevnom poslu, no to je posljedica nemogućnosti dosljedne primjene principa "need-to-know".
Manning je, prema vlastitoj izjavi, podatke je kopirao na CD-RW diskove, a potom na drugom mjestu prenosio podatke na USB memorije. Treba reći da sigurnosna pravila američke vojske nalažu veoma strogu primjenu mjera fizičke zaštite pa se postavlja pitanje kako je Manning mogao unijeti CD u zaštićeni radni prostor gdje se nalazilo računalo s pristupom SIPRnet-u. Odgovor je jednostavan - Manning je bio na službi u Iraku gdje je i izvukao podatke. Smatra se da se mjere informatičke zaštite na lokacijama izvan stalnih vojnih baza u SAD-u i svijetu ne provode dosljedno i striktno. Tako je, izgleda, bilo i u stožeru u Iraku gdje je radio Manning, koji nije imao problema oko unosa medija u štićeni prostor. Kako i sam kaže, bio je iznenađen niskom razinom mjera informacijske sigurnosti i činjenicom da nitko nije uočio krađu podataka. Smtram velikim propustom i činjenicu da je računalo s kojeg je Manning pristupio SIPRnet-u, a koje je trebalo biti konfigurirano prema veoma strogim i ograničavajućim pravilima, imalo CD pisač.
Iz ovog slučaja možemo prepoznati tri glavna momenta koji se obično ponavljaju u slučajevima insiderskih prijetnji.
Prvo, ne samo da situacija čini lopova nego i okolina može djelovati kao značajan katalizatorski moment za insiderske prijetnje. Osobito u vojsci, gdje stresne situacije u kojima se mogu naći vojnici na službi ili zadacima izvan matične zemlje, djeluju kao poticaj za akcije koje je manifestirao Manning.
Drugo, vi možete kontrolirati pristup resursima informacijskog sustava ali ne možete kontrolirati trošenje povjerenja koje ste dodjeliti svom korisniku.
I treće: mjere fizičke kontrole su često najjača mjera zaštite od insiderskih prijetnji.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)