13.9.07

Curenje informacija i vrijednost dionica

U Jutarnjem listu od 8.9.2007. objavljen je razgovor s Antom Samodolom, čelnim čovjekom Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga. Hanfa je svojim radom izazvala brojne reakcije, a stvorila je i neke "neprijatelje". Nemam namjeru baviti se ovim dijelom Hanfine aktivnosti već ukazati na jedan od odgovora iz ovog članka.

Na pitanje o "redovitim curenjem informacija o upisu dionica kod javnih ponuda", Samodol potvrđuje takvu praksu, te najavljuje da će se Hanfa svim silama boriti protiv toga. Naime, ovakva informacija može imati snažan poticaj za neopravdani skok cijena dionica.

Ovaj odgovor pokazuje na najbolji način snagu informacija na tržištu dionica i mogućnosti manipulacija cijenama dionica korištenjem informacija. Mogući su i slučajevi kada se određene informacije neće objaviti odnosno biti će poznate samo uskom broju ljudi i to u veoma pogodnom trenutku.

Kao što Samodol tvrdi, "u zakonu je jasno što tko smije objaviti, a što ne smije". No, problem predstavlja činjenica da je manipulaciju informacijama ponekad veoma teško otkriti. Danas se preko 99% informacija koje bi mogle imati utjecaja na poslovanje tvrtki, pa tako i na cijenu dionica, obrađuje ili pohranjuje u digitalnom obliku, odnosno izmjenjuju nekim od oblika elektroničke komunikacije. Mjesta otkrivanja ili prikrivanja takvih informacija veoma su raznolika i često nedodirljiva u potrebnom trenutku. Čak i kad naknadno postane jasno da je došlo do manipulacije, načinjenu štetu teško je pokriti.

Stoga, pored propisivanja što se smije ili ne smije objaviti, zakon i provedbena praksa mora jasnije definirati kako se takve informacije moraju čuvati i obrađivati, te predvidjeti odgovornost rukovodstva i za slučajeve nemarnog odnosa prema važnim podacima. Vjerujemo da će i Hanfa prepoznati taj pravac uređivanja financijskog trižišta.

3.9.07

Zaštita privatnosti na radnom mjestu

Početkom kolovoza se u Jutranjem listu pojavio članak na temu zaštite privatnosti u slučajevima korištenja elektroničke pošte na radnom mjestu . Članak navodi na zaključak da zaposlenici ne trebaju očekivati pretjeranu zaštitu osobnih podataka u takvim slučajevima i da poslodavac zadržava pravo uvida u takve oblike komunikacije.

Nekoliko tjedana kasnije, u rubrici pisma čitatelja objavljeno je pismo jednog pravnika koji tvrdi da je takav zaključak u suprotnosti s europskom praksom, te da zaposlenici imaju pravo na zaštitu elementarnih oblika privatnosti na radnom mjestu. Čitatelj ipak na kraju sugerira da bi stvarna praksa trebala biti negdje u sredini.

U međuvremenu ova se tema pojavila i u drugim medijima (npr. u jutarnjem programu HTV-a), a vjerujem da su mnogi od vas barem jednom sudjelovali u poduljoj debati na ovu temu u svojim organizacijama.

Naravno istina je negdje u sredini, no pitanje je gdje? Ja osobno smatram da zaštita privatnosti i prava pojedinaca mora imati prioritet i da svaka organizacija (državna tijela, financijske institucije, telekomunikacijske tvrtke, velike korporacije...) mora, ne samo pokazati brigu, nego i takve podatke zaštiti na pravi način.

No, u slučaju zaštite osobnih podataka na radnom mjestu dio odgovornosti moraju preuzeti i zaposlenici.

Naravno, da je apsurdno zabranjivati korištenje elektroničke pošte tijekom radnog vremena (što je moglo i proći prije pet-šet godina), baš kao što normalna organizacija neće zabraniti ni privatne telefonske razgovore. No, treba znati da postoje razlike između telefonskog razgovora i elektroničke pošte.

Telefonski razgovori nose ograničene rizike i to prije svega uslijed prekomjernog korištenja (ograničavanje učinkovitosti na radnom mjestu i dodatni troškovi za poslodavca), a takvi se rizici mogu prepoznati na temelju jednostavnih indikatora (npr. uvidom u izvještaje o troškovima telefonske centrale).

Stvari su složenije kod elektroničke pošte. Pored prekomjernog korištenja, elektronička pošta sadrži i mnoge druge rizike (curenje povjerljivih informacija, distribucija nelegalnih sadržaja, ugrožavanje integriteta drugih osoba...). U svjetskoj (uključujući i europsku) praksu poznati su slučajevi gdje su zaposlenici napravili takve delikte, no odgovornima se držalo organizacije. Upravo zbog tako predviđenih obveza i odgovornosti, organizacije moraju pravilnikom urediti korištenje elektroničke pošte, a uvođenjem tehnika učinkovitog nadzora provjeravati provedbu pravilnika.

Pojam "nadzor" odmah izaziva oprez i nepovjerenje, no treba reći da se nadzor elektroničke komunikacije, pa tako i elektroničke pošte, može (a i mora) provesti bez uvida u ukupni kontekst i sadržaj pisane komunikacije, a sasvim pouzdane indikatore je moguće dobiti na nižim mrežnim razinama: vrsta i količina prometa po intrenim ili vanjskim mrežnim adresama, pokazatelji odstupanja od prosječnih vrijednosti, karakter prometa, prisutnost kritičnih pojmova. Naravno, uvijek se može pregledati i sadržaj komunikacije, no to onda mora biti na temelju čvrstih indikatora i u skladu s propisanom procedurom kako bi se zaštitila privatnost zaposlenika.

U svakom slučaju, zaposlenika se mora upozoriti da organizacija ne snosi odgovornost za zaštitu njegovih (ili njenih) osobnih podataka koje zaposlenik pošalje u privatnoj komunikaciji. Nadalje, zaposlenik mora znati da organizacija može, zbog obveza koje ima prema regulatorima ili drugim tijelima koji propisuju uvjete poslovanja, u određenim, uvjetima provjeriti i sadržaj osobne komunikacije. Uz to, dobronamjerna organizacija će ograničiti i sankcionirati sve zloupotrebe takvog nadzora.

Ne treba zaboraviti da mnoge organizacije prikupljaju znatno vrijednije osobne podatke o svojim zaposlenicima u poslovnim bazama podataka.

Isto tako, svaka osoba mora znati da je puno više osobnih podataka, privatnih elektroničkih poruka i pokazatelja o osobnim navikama surfanja Internetom prikupljeno u arhivama telekomunikacijskih kuća i ISP tvrtki. Osobno smatram da se (opravdana) borba za zaštitu privatnosti u elektroničkoj komunikaciji mora voditi na ovim frontovima.