Nadao sam se da ću odoljeti iskušanju pisana na temu korištenja video nadzora na gradskim ulicama, no afirmativan tekst u prošlonedjeljnom dječjem dodatku Jutarnjeg lista o ovoj temi bio je presudan.
S nedavnim nemilim događajima na zagrebačkim ulicama (od mafijaških ubojstava pa do maloljetničkog nasilja) obnovila se incijativa za postavljanje nadzornih kamera u našem gradu (različiti novinski napisi govore o 500 kamera koje bi bile postavljene na posjećene gradske točke i važnija raskrašća). Je li to 9/11 na hrvatski način?
Čini se da promotori ove ideje nisu pročitali analizu BBC-a o sličnom projektu, no u većem razmjeru, na britanskim ulicama. Tamo se tvrdi da su, unatoč investiciji od nekoliko milijardi funti, postignuti razočaravajući rezultati: samo 3% uličnih pljački u Londonu je razriješeno pomoću nadzornih kameri.
Naravno, kamere ne bi bile potpuno beskorisne. Na mjestima na kojima su postavljene imale bi pozitivan učinak, barem što se tiče sitnog kriminala ili možda bacanja otpadaka na pod ili pisanja grafita. No, kako kažu neke studije, već stotinjak metara dalje učinak kamera postaje minoran. S vremenom, kriminal se seli na nenadzirana mjesta.
Suština problema leži u tome što je za praćenje kamera neophodan kontinuirani angažman ljudi od krvi i mesa, a njihov broj raste što je više kamera. No, tu nije kraj, pravi angažman se zaokružuje intervencijom predstavnika zakona na ulicama, a, uz veliki broj kamera, to podrazumijeva i veliki broj interventnog osoblja, uključujući i rješavanje mnoštva pogrešnih dojava. Pored toga, potrebno je prepoznavati netipična ponašanja i anomalije koje ukazuju na mogući incident. Drugim riječima, kamere postaju s vremenom neefikasne.
Primjer nedavnog ubojstva u Zagrebu: postavljanje motocikla pored Pukanićevo auto i prešetavanje osobe s motorističkom kacigom kroz dvorište, nije, izgleda, izazvalo nikavu sumnju osoblja koje je pratilo rad kamera.
Tako dolazimo do situacije da će primjena nadzornih kamera biti puno učinkovitija u slučajevima u kojima se na zahtjeva interventna preciznost i zakonska vjerodostojnost postupaka (dakle, ne u borbi protiv kriminala), pa smatram opravdanim brigu da će se tako dodatno ugroziti naša privatnost.
Pored ugrožavanja privatnosti, treba ukazati na još jedan fenomen blizak tematici ovih stranica - lakoća i brzina kojom je prihvaćeno mišljenje da tehnologija može razriješiti suštinske društvene probleme (što je u polazištu pogrešno), a da nisu detaljno analizirani potencijalni rizici.
Svakako me smeta i ravnodušnost javnosti ili čak odobravanje ove inicijative - izgleda da je višegodišnje emitiranje Big Brothera ispunilo svoju svrhu i javnost je postala spremna prihvatiti neprihvatljivo (što je slijedeće: poligraf za kućnu upotrebu?). Još jedna potvrda ove tvrdnje iz naših medija. Prije mjesec dana (u jeku nemilih događaja na zagrebačkim ulicama) u središnjem dnevniku nacionalne televizije najavljen je zakon kojim se predviđa uzimanje DNK uzorka svih osuđenika. U prilogu se, vjerujem zbog neznanja novinara, ushićeno najavljuje plan da će se u skoroj budućnosti DNK uzorci uzimati i djeci nakon rođenja. Takva je praksa, naravno, izuzetno opasna sa stajališta zaštite privatnosti. Vjerujem da se tako nešto ne planira, no novinari moraju s puno više odgovornosti baratati temama zaštite privatnosti jer će u suprotnom prosječni čitatelj/gledatelj početi ovakve ideje prihvaćati kao normalne.
Nema komentara:
Objavi komentar