Jutarnji list je proteklog tjedna objavio članak o nespremnosti naših političara za otvaranje profila na Facebooku i sudjelovanje u društvenim mrežama, istog tjedna kada je i Facebook objavio podatak o 500 miljuna korisnika svog servisa.
Treba li nas zabrinjavati što naših političara nema na socijalnim mrežama?
Ovu temu sam već ranije dotaknuo na ovim stranicama, a glavni motiv mog interesa je stajalište da građani/pojedinci/osobe moraju biti zaštićeni od svih oblika zloupotrebe informacijskog sustava ili manipulacija informacijskim sustavom - bez obzira radi li se o zaštiti privatnosti koju ugrožavaju velike korporacije ili državne institucije ili se radi o očuvanju javnosti i prava na objektivno mišljenje koje ne smije biti ugroženo manipulacijama i inžinjeringom.
Kako se socijalne mreže uklapaju u ova polazišta?
Jedno od osnovnih mehanizama na kojem se temelji korištenje informacijskog sustava je mehanizam povjerenja. Ovim mehanizmom pružatelj i primatelj informacijskih servisa međusobno izmjenjuju simetrična ili asimetrična prava za korištenje servisa, a ova prava temelje na međusobnom povjerenju. U poslovnim sustavima se ovaj mehanizam može lako opisati iako upravljanje povjerenjem nigdje nije jednostavan posao. Kada je u pitanju povjerenje koje mora dodjeliti pojedinac na privatnoj razini, stvari se strašno kompliciraju, a ja ću se osvrnuti samo na dio ove problematike koja se odnosi na socijalne mreže.
Specifičnost socijalnih mreži je u tome što krajnji korisnici servisa ujedno imaju odgovornost dodjele povjerenja. Sama socijalna mreža je tek posrednik u ovom procesu. Dakle sudjelovanjem u socijalnim mrežama pojedinci koriste razne reputacijske alate kako bi odobrili ili opozvali povjerenje, stvarajući ili preuzimajući određeni model komunikacije među korisnicima, bilo da se radi o komunikaciji ravnopravnih članova ili o komunikaciju pojednog člana i grupe svojih sljedbenika. Ovakav model dodjele povjerenja, ali i sami servisi koji se koriste na socijalnim mrežama imaju znatne manjkavosti koje se oslikavaju u nemogućnosti verifikacije identiteta, manipulacije reputacijskim podacima, nekontroliranom preuzimanju sadržaja, a što na koncu vodi vodi do značajnih mogućnosti za manipulaciju informacijama koje se na socijalnim mrežama pružaju. Ne treba zanemariti i direktne prijetnje socijalnih mreža privatnosti sudionika a, što svakako treba zabrinuti odgovorne osobe u poslovnim sustavima ili državnim organizacijama, socijalne mreže su i izraziti kanal curenja informacija.
No, sudjelovanje političara uključuje i još jedan potencijalni problem: miješanje javnosti i svijeta virtualnih grupa. Sve da nas uopće nije briga o prije spomenutim problemima socijalnih mreža, uključivanje političara ne može biti njihova osobna stvar koja se tiče samo njih i uključenih članova socijalnih mreža (kao što mediji voli reći, političari su javne osobe pa moraju biti spremni na pojačan interes javnosti). Ne treba biti previše bistar kako bi se zaključilo da je interes političara za socijalne mreže povezan prije svega s mogućnošću socijalnih mreža za oblikovanje javnog mišljenja i građenje ciljane slike o samom/samoj sebi. Sasvim sam siguran da javnost ne može profitirati od sudjelovanja političara u javnim mrežama. Javnost može dobiti samo još jedan oblik manipulacije javim mišljenjem. Najgore što se na koncu može dogoditi da virtualna javnost zamjeni realnu javnost i da virutalne grupe zamjene javnu raspravu ili političke procese.
Stoga, zahvalan sam svima političarima koji nisu na Facebooku.
Nema komentara:
Objavi komentar